Recenzije
Izvori sve njegove aktivnosti, kao i njega samog su tamo negdje u dragim licima njegovog dalmatinskog kraja, gdje se zapamećenje lomi u tri krhotine vječnosti, lijepo nebo, čudno more, dragi, topli oblici kopna.
Josip Palada (iz predgovora izložbi u “Galeriji-44” 1985.)
Izražavajući se paletom koja svojim blještavilom odražava svu radost što izvire iz krajnje harmoničnog odnosa sa okolinom, autor u izložbenim pejsažima progovara likovnim izrazom neosporne komunikativnosti.
Beatrice Feöcze (u Oku uz izložbu u “Galeriji-44” 1985.)
Davorov uznemireni potez kistom ne nosi samo u sebi vangogovsku vehemenciju i Konjovićevu strast, već i sposobnost kreativne prerade uzora i kao posljedica ovoga ispisanost i prepoznatljivost rukopisa… Kad se poremete magnetska polja, a to se nije malo puta dogodilo u proteklim avangardnim decenijama, daleko je sigurnija plovidba po intuiciji nego po busoli akademskog školovanja. To su slučajevi, kao što je ovaj Davorov, kad izvorna nadarenost ima prednost pred naučenim i pred rutinom. Razumljivo, da je ova plovidba u “ljusci” beznadna ako njen kapetan ne svlada vještinu navigacije. A Davor Vuković-Dado svladao ju je, uvjeren sam do perfekcije.
Josip Depolo (iz predgovora izložbi u “Europskom domu” 1988.)
Dragi prijatelju Dado. Ti si prvi među mladim slikarima koji je odmah bez traženja srodnosti našao pravi put i način da gradi svoje slikarstvo.
Milan Konjović (pismo uz izložbu u “Europskom domu” 1988.)
Posjetivši izložbu slikara Milana Konjovića prije nekoliko godina, zaključio je da je upravo to slikarstvo onakvo kakvo bi on mogao raditi. Želje i mogućnosti su se, izgleda, sretno spojile i otpočela je koloristička Vukovićeva avantura, koja se tek treba pokazati u pravom svjetlu …
Dorotea Jendrić (u Večernjem listu uz izložbu u “Europskom domu” 1988.)
U osnovi je Dadin pristup profesionalan kako po stvaralačkom kontinuitetu, tako i po metjerskim standardima.
Josip Depolo (u Oku uz izložbu u “Palainovki” 1989.)
Kao što je Van Goghu motiv bio izlika za eskalaciju njegovih silnih nemira iskazanih na platnu putem uznemirenih i gotovo vibrirajućih poteza, tako se i kod Vukovića motiv gubi, premda je prepoznatljiv.
Lidija Vranić Blažinić (u Vjesniku uz izložbu u “Palainovki” 1989.)
Davor Vuković prirodno je slijedio mogućnosti vlastitog talenta i gotovo nagonski došao do ekspresionističke stilizacije (deformacije oblika sa snažnim kolorističkim akcentima).Pritom su mu kao stanoviti orijentiri mogli poslužiti i neki povijesni i suvremeni primjeri, a ponajprije dinamična morfologija Milana Konjovića, slikara koji u sinkretičnoj, vitalnoj tradiciji ujedinjuje prošlost i sadašnjost.Prepoznat i podržan od kritičara Josipa Depola, Vuković je načinio prve korake doista u znaku predhodnika i uzora, odmjeravajući svoje afinitete i šanse.Na većim formatima i u serijelno nastalim ciklusima slika doista je došlo do većeg oslobađanja individualne geste i potpunije autonomije znakova.Vjerujem da će još uvijek mladi slikar imati snage i odlučnosti da određenije potvrdi ono što je dao naslutiti dosadašnjim radom i već ostvarenim djelima.
Tonko Maroević (iz predgovora izložbi u“Salonu galerijeM.Kraljević,1989.)
A upravo u toj ležernosti hranjenoj njegovom neospornom slikarskom darovitošću i zanatskom sigurnošću Davor Vuković Dado je uspio, umjesto pukog manje ili više uspješnog elekticizma, ostvariti naznake svoje rukopisne inačice.
pok.Tomislav Lalin (iz predgovora izložbi u “Galeriji Mladost” 1991.)
Slikarstvo postimpresionizma, a to je Vukovićevo slikarstvo, odiše njegovim iskonom. Čovjek ponikao na kamenu, a odrastao u drugoj sredini, stalno se vraća iskonu. U svojoj mašti, ulazi u svijet nečega, što samo čovjek, koji je dovoljno educiran može dekodirati. To je ime o kome će se apsolutno još mnogo toga čuti i kojega ćemo sretati u daleko većim prostorima i gdje će mu značenje biti sigurno daleko veće, nego što sad možemo pretpostaviti.
Josip Dujmović (uz izložbu u “Galeriji Dar” u Zaprešiću 1993.)
Umjetnost nadahnuta oblicima, koloritom, u međusobnim odnosima prirodnih pojava, ostvarila se na slikama Davora Vukovića u svojim uzbudljivim, lako prepoznatljivim i likovno karakterističnim odnosima boja i oblika, poteza kista i odnosa ploha koje trepere u slikarskom izrazu svoje stvarnosti, rekao bih, kao i stvarnost sama.
Ferdinand Meder (uz izložbu u ¨ Klovićevim dvorima¨u Zagrebu, 1996.)
Istini za volju treba reći da je u dva desetljeća svoga slikarskog rada Davor vuković slikao najrazličitije motive, ali da je ostao nepokolebljivi pristaša kolorističkog izričaja.
Olga Vujović(uz izložbu u ¨Klovićevim dvorima¨ u Zagrebu, 1966.)
Davor Vuković Dado slikar autodidakt doživio je vjerojatno kulminaciju stručnog i društvenog priznanja otvaranjem izložbe “Hrvatski nacionalni parkovi “ paletom Davora Vukovića u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u galeriji “Fortezza”. Ovaj slikar izvornoga umjetničkog nadahnuća svojim talentom i marom dostigao je tehničko-izražajne visine akademizma istodobno zadržavši neukroćenu spontanost primarne slikarske inspiracije, što je potvrđeno prvim reakcijama kritike i oduševljene publike na otvaranju izložbe.
Miljenko Majnarić (u Svijetu uz izložbu u “Klovićevim dvorima” u Zagrebu 1996.)
Vukovićeve radove odlikuje boja, čista i intenzivna s maksimalnom otvorenošću vrijednosti i posebnosti ali i ukupnosti nekog kolorističkog sklopa. Pejsaži Dalmacije i Slavonije tako su okupani zlatnim toplim suncem koje se odražava u plavetnilu mora i smirenim vodama zelenkastih rijeka …
Sonja Marjanović (HRT-teletext uz izložbu u “Partner banci” 1997.)
Vukovićev krajolik građen je na granici različitosti odraza kreativnog pristupa. Sažimanja opisnosti i naznake, taktiliteta forme i likovne samodostatnosti oblika, ugođaja proizašlog iz stanja i raspoloženja potaknutog dinamičnim svojstvima boje, zajedno tvoreći pejsaž kojim Davor Vuković zauzima vidno mjesto u suvremenom hrvatskom pejsažizmu.
Stanko Špoljarić (iz predgovora izložbi u “Centru za kulturu Čakovec” 1998.)
Koloristički snažno, zgusnuto, nemirno, vangogovskim duktusom slaže ustreptale boje u živo tkivo slike.Vjerujem da Davor Vuković ćuti usud kojega su svi obilježeni i predani svjesni, posebice kad se nađu pred izazovom ljepote, koja nepobitno jest energija, kojoj je teško ostati ravnodušan.
Margarita Kelava (uz izložbu u ¨Čitovnici¨u Podstrani, 1999.)
Vuković briljantno uspijeva u kaptiranju biti ljepote u impresionističkoj konstrukciji slike živim bojama … Njegove radove možemo usporediti sa francuskim impresionistima i postimpresionistima prošlog stoljeća. Vuković, poput Moneta ili Seuerata upotrebljava boju za interpretaciju kvalitete i povezanosti svjetla i sjene u njegovoj viziji.
Flora Turner (uz izložbu u “Galeriji Kulturnog centra” pri veleposlanstvu RH u Londonu 1999.)
Izloženi pasteli i grafike pobudili su veliku pozornost posjetitelja. Vukovićeve su radove vrlo pozitivno ocijenili ugledni londonski galeristi, umjetnici i novinari. Izložba je doprinijela promidžbi hrvatske kulturne i prirodne baštine.
Flora Turner (uz izložbu u “Galeriji Kulturnog centra” pri veleposlanstvu RH u Londonu 1999.)
Vuković je nastavio u tradiciji slavnog hrvatskog pejsažnog slikarstva graditi svoju poetiku. Što zapravo autorski određuje Vukovića? Može se reći da je to upravo boja. On bojom komponira, gradi i rastvara motiv. Boja je njemu ishodišna i njom koncipira i određuje sav svoj autorski identitet …
Milan Bešlić (uz izložbu u “Poliklinici za dijagnostiku” 2001.)
Slikarstvo umjetnika i pjesnika Davora Vukovića prožeto je radošću baš poput njegove poezije što veliča život i umjetničko stvaranje … Vukovićeve slike “Preobrazba pejsaža” donose jedno sretno viđenje, doživljaj pejsaža kao spektakularnog prirodnog fenomena u kojem nema mjesta mračnim temama i sumornim vizijama …
Marina Tenžera (u Vjesniku uz izložbu u galeriji “Ulrich” 2003. u Zagrebu)
Pred Vama su slike koje su isključivo vezane za krajolik, koji je dat u jednoj izrazito ekspresionističkoj maniri vrlo bogatog kolorita.Negdje u samom početku Vuković slika u tragovima svima Vama poznatog Vincenta Van Gogha, da bi se kasnije osamostalio u vlastitom istraživanju koje je krenulo prema tašizmu, dakle prema jednom, gotovo bismo mogli reći, akcionom slikarstvu.To je krajolik koji se nazire ispod boje koja je prolivena, pošpricana, pokapana na samu plohu.
Dubravka Gruber (uz izložbu u izl. prostoru „Dante“, Zaprešić , 2004)
Izvanredno uspjela pjesma pod naslovom Divlja ruža poveznica je triju amblematskih cjelina.U sebi, naime, sadrži i lirsku neutaživost bića, naddimenzionalno utonuće u spokoj Njegovog svjetla, igrivost osamljenog jezičnog akta i, napokon, krajnju personalnu promišljenost o bitku i biću koje prebiva u njemu.Pri tom su indikativni i naslovi pjesamakoji osviješteno nude prijemčiv i čitljiv tematsko motivski repertoar simbolističkog nadahnuća, ali i osobnih maksima o suočenju sa životom.Zaključiti nam je da Davor Vuković nudi svoju ideju svijeta i filozofiju života.
Sead Begović (iz predgovora Gatare, Matica hrvatska Zaprešić, 2004.)
Vrlo otvoreni, ispovjedni ton, razgoličenje koje je dubinsko, sumnju koja nije pesimizam nego poticaj-sve to nudi Vuković u pjesmi Sjene, (a dojmljivo ju je na predstavljanju ¨Gatare¨u DHK pročitao glumac Joško Ševo, s osjećajem, s dušom)…Takvoga nam optimizma i neke ne lagane sreće, nego smione sreće treba u ovoj svakodnevnoj okrutnoj stvarnosti.Treba nam zapravo stvarnost sama doživljena i pročitana na novi način.A to svakako u ¨Gatari¨možemo naći.
Anči Fabijanović(u Hrvatskom slovu uz promociju Gatare u DHK,Zagreb 2004.)
S poezijom Davora Vukovića prvi put sam se susreo pročitavši njegovu pjesmu Divlja ruža pristiglu na natječaj ERATO 2004.Odmah sam vidio da je riječ o autoru iznimne dubine i sposobnosti da svoje najdublje osjećaje, spoznaje i iskustva s lakoćom pretoči u stihove.Nisam se iznenadio vidjevši da su pjesmi Divlja ruža i ostali članovi stručne ocjenjivačke komisije podarili vrlo visoke ocjene osiguravši mu tako izvrsno 10. mjesto, pored 2500 konkurenata iz zemlje i svijeta.
Ivan Ćesić(uz promociju Gatare u Društvu hrvatskih književnika, Zagreb 2004.)
Mahom pišući lirske pjesme u slobodnom stihu, Vuković pokazuje široku paletu interesa u izboru motiva svojih pjesama-od melankoličnih inspiriranih svakodnevnicom(Nakon pedesete), preko misaono refleksivnih(Na kraju,Svjedoci,U dubini bića) do rafinirano erotičnih i ljubavnih(Ti i ja,Djevojčica i žena).Ilustracijska oprema knjige također je njegovo djelo jer je riječ o slikaru koji je dobitnik Plakete grada Zagreba za slikarstvo 1985. te koji je predstavljao Hrvatsku samostalnim izložbama slika u Lyonu, Zurichu i Londonu od 1999. do 2003. godine.
Katarina Marić(u Vijencu uz promociju Gatare u DHK, Zagreb 2004.)
U trenutku upoznavanja razumjeli smo sve jedan o drugome.Univerzalnost i vječna bezvremenost zračila je iz njegove osobe, njegovih slika, a pretočena je i u njegovo pjesništvo.Singularnost prostorvremena, jedinstvo Boga s njegovim ostvarenjem, prelomljeno kroz kristaličnu rešetku ljudske prolaznosti teče kroz pjesme iskonskim ritmom, a on nesputan formom, njegujući ljepotu odabira riječi, podređen je jedino i samo težnji izraziti osjećaj u trenutku vječnosti-od uzvišenosti ljubavi do patnje i sarkazma.
Suprotstavljen, istovremeno neodjeljen od singularnosti, izražava nemoć i strah ljudske sitnosti u pesimistično-mizantropskom traganju za identitetom svoje vrste i sebe sama, koje začudno-taknuto Božanskom iskrom altruizma-otvara dveri Duše.Bezazlenost i jednostavnost djeteta u čovjeku jedina su mogućnost mira, sreće i ispružena ruka srodnoj duši.U multidimenzionalnosti Vukovićeva pjesništva esencijalna dimenzija je Ljubav.Muški erotska, gotovo opipljivo osjetilna, pa opet istovremeno eterična, nadsvjetovna.Isprepliće se s crnom stranom ljudske banalnosti, da bi lebdjela poput otkupljenja iznad svega što je ljudsko.A ljubav je lijepa, a Ljepota je još jedno čudo univerzuma za čije postojanje treba reći-hvala, hvala za elementarnu snagu morskog prostranstva, za korjenitu okomicu drveća i čipku ptičjeg pjeva, riječima koje i same postaju dio te ljepote.Jedna lijepa duša otvorila se pred nama, iskreno i slobodno.Stoga nek mi bude dopušteno reći-Ecce poeta!
Silvija Bosner (na promociji Gatare u Društvu hrvatskih književnika, Zagreb 2004.)
Slikarstvo Davora Vukovića primjer je tradicije koja se ne gasi, i koja dokazuje da slikar može ostati vjeran sebi i kada nije okrenut trndovskim određenjima i mjerom moderniteta, koje nikada nije određeno iznutra već izvana.
Što je to što je odredilo slikarstvo jednog Becića, Babića, Varlaja, Glihe, Jande, Šimunovića, Škrnjuga ili Brešića ako ne pejsaž.Cijela povijest hrvatske likovne umjetnosti nezamisliva je bez teme pejsaža.
Tematska konstanta Vukovićevih radova upravo je pejsaž, ali na način koji Davoru Vukoviću omogućava da preobražava vizure krajolika, koji je istovremeno i vanjski i unutrašnji, i koji govori o Vukoviću kao umjetniku koji reagira na okruženje, i to ne kroz objektivnu konstataciju, već kroz živo emotivno viđenje, prožimanje vizualne zbilje i njene pretvorbe u tenziju, potrebu mogućnosti vizualnog iskaza.Držeći se tradicije Vukovićev ekspresivni rukopis otkriva draž pejsaža, koji, iako reduktivan, oblikuje realističan koloristički odnos spram prirode.
Branimir Pešut(uz predgovor izložbi u ¨Muzeju grada Splita¨u Splitu, 2006.)
Doživljavajući pejsaž kao povod za izražavanje svog emocionalnog stanja duha“ autor kreira njegovu sliku kao osobnu viziju i konstrukciju, bez naracije i opisnosti.Služeći se bojom, svojim primarnim sredstvom izražavanja, koristi sve njene osobine da postigne njegovu dramatiku, naglašavajući je nanosima guste boje na podlogu euforičnim pokretom kista.
Jaki kontrasti toplih i hladnih boja pojačavaju tu dramatiku do jačine zvuka.Rezultat takvog nanosa boje je česta reljefnost površine slike.
Kada se radi o njenom nanosu na platno u širokim površinama nastaje njihova istančana međusobna napetost, te u konačnici slika „razliveno-usnulog“ pejsaža.Gledajući ga „uranjamo“ u atmosferu slutnje bezvremenosti, beskonačnog i onostranog-nepoznatog ali iščekivanog.
Ankica Babin (iz predgovora izložbi u „Muzeju grada Kaštela“, Kaštel Lukšić, 2007.)
S pojavom rukopisa nove knjige s radnim naslovom Oslanjam se na tišinu umah se uočava pjesnikova čudotvornost u sposobnosti da njegovi mali i veliki svjetovi (smrtnost i besmrtnost, naglašene u pjesmi Odlazak) proizlaze iz njegove ruke, objedinjujući tehničko umijeće slikara i pregnantnu deklamaciju pjesnika koji u jednom dahu umije ostvariti oveću formu.Pjesma Odlazak (a na isti se način može interpretirati i pjesma Rastem) naprosto buja kao nabujak u osmišljenom pjesmovnom narativnom nizancu u kojem se smrt kao prolazni i uništavajući aspekt postojanja oslobađa negativnih regresivnih stanja, te će pjesnik ubrzo stići u vlastitu postojbinu duha…
Sead Begović (iz predgovora knjige pjesama Oslanjam se na tišinu, izdavač Naklada Ceres, 2007.)
Davor Vuković je rijedak pjesnik koji je u današnje doba opće fragmentizacije i mrvljenja čovjeka iznjedruje ucjeljujuću poetsku viziju postojanja.Većina ljudi, a slijedstveno tome i pjesnika, kao da se svela na samo pojedine aspekte mikrokozmosa, a neki cjelovitiji pogled na makrokozmos danas se gotovo gleda kao neka opasna ideologizacija.Pa se sve svodi na to jesmo li radosni robovi materijalne globalizacije ili smo duboko svjesni njezinih posljedica, ali i nemogućnosti ikakve alternative u urušenom prostoru duhovnosti.A taj se prostor ne može suprotstaviti globalizacijskim ispraznostima doslovno shvaćenim ničeanskim zahtjevom za „prevrednovanje svih vrijednosti“, odnosno, na kraju krajeva, destrukcijom svakog smisla koji bi odražavao i čovjekov duhovni bitak.Ipak, nulta točka duhovnoga postojanja za Vukovića je, paradoksalno, prilika za potpunu novost…
Za njega je, naime, teatar svijeta istodobno i igrokaz ispraznosti, ali i poprište povijesti spasenja, odnosno Božje Providnosti koja se nalazi i u srcu same povijesti…
Davor Vuković tako u dojmljivoj zbirci pjesama Oslanjam se na tišinu pokazuje da se pazl svijeta nepovratno raspao u nebrojene raspršene fragmente samo onima koji iz ovih ili onih razloga ne mogu vidjeti cjelovitu sliku prema čijem uzorku dijelovi izvrsno prijanjaju jedan uz drugoga.A ta cjelovita slika, kako svjedoči i Vuković, ne dostiže se nekim beskrajnim umovanjima i kalkuliranjima, već jednostavnim i osobnim činom vjere u Onoga koji, kao Stvoritelj, jedini poznaje pravu strukturu postojanja.
Davor Šalat ( književni kritičar na promociji knjige Oslanjam se na tišinu, Matica hrvatska, Zagreb, 2007. –emitirano na Radio Sljemenu 16.10.2007.)
Slike odabrane za ovu izložbupodjednako svjedoče o dosljednosti pređenog stvaralačkog puta, ali i o primjetljivim morfološkim pomacima utemeljenim na sustavnim atelierskim istraživanjima.Uostalom, već na jednom od prvih Vukovićevih izlagačkih istupa, 1989. u Salonu galerije Miroslav Kraljević, Tonko Maroević je uočio „oslobađanje individualne geste i potpunije autonomije znakova“, što je protumačio „diktatom disanja i odgovarajućeg pisanja“.Tom je prilikom Maroević zapisao i poslije često citiranu primjedbu o nagonskom iznalasku ekspresionističke stilizacije na tragu opusa Milana Konjovića, što će s vremenom prerasti gotovo u leit motiv kasnijih tumačenja Vukovićevog stvaralaštva.
Sklon sam procjeni kako bi upravo ova izložba ponovno mogla biti „točka odluke“, također termin iz spomenutog predgovora Tonka Maroevića, nakon koje bi gore spomenute stilske odrednice definitivno bile klasificirane kao obilježja Vukovićeve slikarske prošlosti, ali ne i sadašnjosti.Želio bih, naime, naglasiti kako je kompozicija i struktura ovom prilikom odabranih slika prvenstveno proistekla iz samosvojnog Vukovićeva procedea s tek povremeno prepoznatljivim dugom aproprijaciji stvaralačkih odlika njegovih izvornih uzora.U građenju slike Vuković je danas bliži Dulčiću i Doganu nego Konjoviću, iako je do sličnih likovnih rješenja došao posve različitim umjetničkim razvojem.Umjesto „diktata disanja i odgovarajućeg pisanja“ suočeni smo s diktatom, također induciranog iz umjetnikove (pod)svijesti, slojevite izgradnje slike koja više nije opterećena bilo kakvim uzročno posljedičnim suodnosom s vidljivom stvarnošću.
Intuitivna izražajnost ustupila je mjesto podjednako samosvojnoj metodi usaglašavanja unutarnjih poriva i nenametljivog iskazivanja metierske vještine.
Darko Glavan (iz predgovora izložbi u Galeriji Matice hrvatske, Zagreb, 2008.)
U globalnom porazu likovne prakse univerzalno svedene na jeftine dosjetke, poput britanskih umjetničkih komandosa što izlažu figure od najlon čarapa i instalacije od prljavih gaća, postižući milijunske iznose zahvaljujući bezobzirnim kustosima-doživjeti snažno i novo slikarstvo, slavljenički raspoloženo prema životu, ravno je čudu…
U tom smislu najnovija izložba Davora Vukovića u Galeriji Matice hrvatske pojavila se poput udara groma na mlakoj hrvatskoj sceni prepunoj loših epigona, koji baš kao i njihove svjetske „kolege“ većma recikliraju i kopiraju prošlost i (post)konceptualističke dosjetke, rabeći najdraže čedo postmoderne-citate.Reklo bi se cinično-nakon što je lansirana famozna formula o istoznačnosti umjetnosti i života, baš svak na tom svijetu drži sebe umjetnikom.
Nevjerojatnom je snagom zabljesnuo Vukovićev ciklus nudeći susret sa snažnim, uzbudljivim slikarstvom koje se gleda gotovo bez daha.Iako rađene povijesnom metodom drippinga, odnosno action paintinga, slike nazvane „Preobražaji“ fascinantne su studije onih nepoznatih fenomena koje možemo doživjeti pod sitnozorom ili gledajući teleskopom fantastične mjene noćnoga neba…
Univerzum je za Vukovića čista radost i svjetlo gotovo biblijskih konotacija.Svaka je slika poetska eksplozija u kojoj se čestice radijalno šire poput svemira.Snagom atletičara, reklo bi se, i srcem punim poezije Vuković je bilježio svoju impresiju ne obazirući se na nikoga.
A zašto i bi? I tako je previše loše „umjetnosti“ oko nas, a pogotovo loših Murtićevih epigona, uvjerenih da su geniji.Stoga je ova izložba pravo čudo jednog samozatajnog pjesnika i slikara koji se odjednom našao u epicentru i na vodećim pozicijama hrvatskog slikarstva.A to nije mala stvar!
Marina Tenžera ( likovna kritičarka, u Vjesniku od 5. svibnja 2008.)
Nakon Pollocka mislio sam da je u tom pravcu sve rečeno, ali…..nije. Svake čestitke autoru.
Davor Velnić (književnik, u knjizi dojmova-Galerija Matice hrvatske, 2008.)
Slikarstvo Davora Vukovića, predstavljeno na njegovoj samostalnoj izložbi u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu, pravo je osvježenje, čak i svojevrsno otkriće u recentnoj hrvatskoj izlagačkoj praksi.Ne podliježući aktualnim umjetničkim trendovima, Vuković na svojim slikama, prepunim osebujnih kolorističkih vrtloženja i osmišljeno kadriranih kompozicija, promovira podjednako i radost slikanja i svoju unutrašnju, dramatičku sliku svijeta, iskazanu eminentno slikarskim sredstvima.Time on vraća povjerenje u klasičnu bit slikarstva kao estetskog fenomena i, napokon, umjetnosti-nasuprot slikarskim dosjetkama mnoštva drugih autora koji preplavljuju domaću i inozemnu likovnu scenu danas.
Mr. Ernest Fišer (književnik, književni i likovni kritičar, u knjizi dojmova-Galerija Matice Hrvatske)
Najnoviji radovi korak su dalje od onih predstavljenih na izložbi u Galeriji Matice hrvatske 2008. godine, korak dalje prema apstrakciji i korak dalje prema pročišćavanju kompozicije. Svojevrsna negacija forme, koja se u većini slika nastalih između 2004. i 2007. godine očituje u zastiranju krajolika gustom „mrežom“ bijelih niti i u postupku dekonstrukcije materije od podloge prema površini, ustupila je mjesto preglednijim strukturama imaginarnih pejzaža i neobičnim vrpčastim tvorevinama što se šire horizontalnim kadrovima, izrastajući iz donjega dijela kompozicije. Lajtmotiv je i nadalje prskanjem nanesena boja potisnuta do rubova platna, koja se na nekim slikama u potpunosti oslobađa deskriptivne uloge i dominira bijelom površinom podloge lišena perspektive i planova. Te su kompozicije niti korak dalje od istodobno nastalih dinamičnih pejzaža slikanih na bijeloj podlozi rahlim i definiranim, vidljivo ubrzanim potezima kista.
Vuković je svojim novim radovima dosegnuo razinu na kojoj ga nije potrebno uspoređivati ni sa kojim od poznatih nam autoriteta. Došao je do trenutka kada njegovu vrijednost ne trebamo mjeriti iznalaženjem citata. Samouvjeren i dinamičan, prepoznatljiv a nikako isti, koloristički razigran, oslobođen sklonosti entropiji, priklonio se ležernijoj otvorenoj gesti i još jednom potvrdio da mu je mjesto među etabliranim hrvatskim slikarima.
Dr. Mirjana Repanić-Braun (iz predgovora izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac,Zagreb, 2008.)
Svijet umjetnosti je izuzetno teško tržište za osvojiti ga, ali je i mjesto gdje se ostvaruju snovi. Davor Vuković je slikar koji je izlagao na izložbi pod nazivom Collide. Nakon otkrivanja Vukovićeva rada od usta do usta, odlučio sam predstaviti umjetnika i njegov rad ovdje u New Yorku. I odmah me je osvojio svojim slikama čim sam ih ugledao. Postoji značajna osobna inačica u njegovu radu, ali i razumijevanje božanske naravi prirode koje je Vukovića dovelo na vrh suvremene umjetnosti, baš kao i Cezanna prije više od 100 godina.
Prilikom svog prvog nastupa u new Yorku, umjetnik se suočio s izazovom kako se snaći u već zasićenom međunarodnom tržištu umjetnina. Vuković je pokazao da je dorastao svim izazovima i nadmašio je sva očekivanja. Tim više što je svoja sjajna djela predstavio cijelom svijetu, a posebno u New Yorku gdje djeluju stotine galerija i tisuće živućih umjetnika. Za vrijeme izlaganja u Ico Gallery Vuković je dobio bezbroj međunarodnih kritika i priznanja.
Robert Berry, kustos (članak u Ico Gallery blogu , 2009)
Iako je svoje stvaralačke ambicije ispočetka iskazivao u pisanoj riječi, Davor Vuković od sredine 80-ih sustavno izlaže slikarska ostvarenja, da bi se od polovice 90-ih definitivno odlučio za status slobodnog umjetnika postavši punopravni član HDLU-a.
Njegovi rani radovi nastali su pod utjecajem Vincenta Van Gogha i Milana Konjovića, a kao osnovni stvaralački postupak može se izdvojiti “ekspresionistička stilizacija (deformacija oblika sa snažnim kolorističkim akcentima)” ( Tonko Maroević).
U drugoj polovici 90-ih Vuković se posvetio oslikavanju hrvatskih nacionalnih parkova, u kojima je, po mišljenju istaknute hrvatske povjesničarke umjetnosti dr. Repanić-Braun, osim discipliniranja kompozicije došlo do “paralele s značajkama kineskih krajolika Shan Shui, zasnovanim na filozofskim načelima taoizma”.
U daljim atelijerskim preispitivanjima, što su od početka trećega tisućljeća predstavljena na nekoliko izložaba povezanih naslovom Preobražaj krajolika, Vuković je uspio takve slikogradbene postupke prenijeti i u nizove dojmljivih prikaza osobnih promišljanja i doživljaja. Djela nastala tijekom ovoga desetljeća mogu se opisati kao samosvojne inačice unutarnjih duhovnih krajolika sa slabo izraženom ili čak dokinutom poveznicom s fizičkom stvarnošću, tako da se mogu klasificirati u područje apstraktne umjetnosti. U spomenutom razdoblju Vuković redovito i uspješno izlaže u domovini i inozemstvu (New York), a u nizu prikaza u tiskanim i elektroničkim medijima uvrštava ga se u “epicentar” i na “vodeće pozicije hrvatskog slikarstva” (likovna kritičarka Vjesnika Marina Tenžera).
Darko Glavan (Zaključni tekst u monografiji, 2010)
Razvoj stila Davora Vukovića imao je svoju specifičnu logiku, evoluirajući od opisnoga i narativnoga (ali uvijek ekspresivnoga) prema apstraktnome i strukturalnome, a onda unutar te apstrakcije pokazujući zanimljiv put od konstrukcije stvarnosti, preko njezine oblikovne dekonstrukcije, do rekonstrukcije novog realiteta. U potonjem slučaju, do svojevrsnog simulakruma viđenoga, s percepcijom prilagođenom novoj razini spoznaje. Čvrste forme iz početne faze u idućoj – dekonstrukcijskoj fazi (ciklus „Preobražaj“) su se, pod utjecajem svjetla i energije geste razgradile i eksplozivno raširile platnom, a onda su se u najnovijem ciklusu „Arhipelag“ sve te raspršene čestice osmozom spojile, transgresijom na novi način kreirajući oblike i stvarajući u konačnici sažete i sintetizirane kolorističke mase imaginarnog krajolika. Stvarajući arhipelage u opipljivo-konstruiranom, ali realno nepostojećem svijetu. Arhipelage koji naizgled mirno stoje, ali ustvari plove i gibaju se, titraju i pulsiraju u žitkoj, gustoj magmi ljubičaste, tirkizne, plave i zelene boje osobnoga „mora“. Prostori i vremena tu se preklapaju, a očišta stalno prilagođavaju, pa se čine nekad udaljena, a nekad vrlo bliska, dajući jednom dojam svevremenskoga i vječnoga, a drugi put protežnoga, osobnoga i emotivnoga. U Vukovića ipak ponajviše dojam intimnoga, jer se na slikama iščitava njegova nutrina – misli, osjećanja i sjećanja, te autorova filozofija odnosa prema prirodi i životu uopće. Iznad svega, međutim, njegov hedonistički zanos, proizašao iz slikanja čistom, pastoznom, raskošnom bojom.
Višnja Slavica Gabout ((iz predgovora izložbi u Galeriji Porezne uprave,Zagreb, 2011.)
Ali, tu je i njegov rad pod nazivom Afrika, koji je pun prekrasnih eksperimentiranja i beskrajne mašte. Albert Einstein je jednom napisao da “Mašta je važnija od znanja. Znanje je ograničeno. Mašta okružuje svijet. “Ovaj rad zaokuplja gledatelja i uvodi ga u sjajan i blistav doživljaj pa tako naglašava i goleme kreativne sposobnosti unutar Vukovića. Ovaj rad je sav na temu igre. Očito je da ovaj krajolik nije bio utemeljen na umjetnikovih okruženju, barem ne u cijelosti. Nema znakova otoka ili hrvatske obale. Umjetnik je manje upoznat s ovim okruženjem. Postoje manje pojedinosti. Teški sloj bijele boje ima različite nijanse. Mješavina je još uvijek bijela, ali manje banalna. Izgleda kao da dio zemlje pada, urušava se na sedimentu ispod. Ova snažna napetost je prisutna u svim Vukovićevim slikama.
Vukovićev rad je iz hare, izazovan i pun beskrajnog čuđenja. U zamršenim isprepletenim linijama i prskanjem nemilosrdno sječe kroz najgušći dio u prikazivanju odvažnosti i uzbuđenja. Njegov rad obuhvaća ljudsku dramu sa svojim majstorski korištenjem svjetla i tame, kaosa i tjeskobe. A njegova priča nastavlja inspirirati.
Abraham Lubelski,vlasnik Broadway Gallery i Ny Arts Magazine (Članak pod nazivom „Davor Vukovic’s Captivating Color“ iz Ny Arts Magazine, vol. 19, Summer, i International Fairs Newspaper, 2012)
Slike Davora Vukovića, kao i njegova osobnost, izazovne su, prepune energije i strasti za životom očitovane ponajprije u pulsirajućim bojama, slobodno razasutim po platnu. Na rubu su apstrakcije, izrazito intenzivne i nesputane, a prvi dojam razigrane nevinosti na njima često prati druga, gotovo halucinantna i psihodelična dimenzija. Iza obojanih prostora natopljenih bogatom atmosferom krije se osjećaj tajanstvenosti. On je majstor formalne inovacije, a njegova djela iskričava su poput vatrometa.
Rad Davora Vukovića suštinski je spojen s podnebljem njegove mladosti, s krajevima u blizini mora. I on sam opisuje svoje slike kao uvijek nove prikaze otoka i obala. No vizije Vukovićevih krajolika više su od puke imitacije i subjektivnog opisa motiva, duboko su i iskonski emotivne; one su razmišljanja, sjećanja i snovi povezani sa stvarnošću. Čini se da u njima, kao i u svojim pjesmama, raži suštinu života. Ipak, s vremenom postaje jasno da su njegove slike zapravo njegovo postojanje i već pronađena suština vlastita života, životna iskustva pretočena u razrađene motive.
Utjecaj Milana Konjovića na slikarstvo Davora Vukovića već je ranije bio definirani u osvrtima hrvatskih likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti, ali Vukovićeva uporaba boje podsjeća i na način francuskih impresionista, na Monetovo slikanje sjena i nijansi vode i zraka, dok se u njegovu balansiranju na rubu apstrakcije i akcijskog slikarstva naslućuje i povremeno poigravanje s neokubizmom. Sve te moguće utjecaje i uzore u drugi plan baca Vukovićev osebujan i originalan, samoiznađeni stil s kojim se može usporediti mali broj umjetnika.
Jednom je slikar de Koonig izjavio da ne slika kako bi živio već da živi kako bi slikao, a upravo u tim njegovim riječima prepoznajemo smisao i sentiment koji izuzetno dobro odgovara Vukovićevoj osobnosti.
Abraham Lubelski(iz predgovora izložbi u Broadway Gallery, New York, 2012.)
Definirajući arhipelag kao skupinu „zgusnutih, čvrstih, blokovitih masa, koje su uronjene u okružujuću i sveprožimajuću vodenu supstancu“ Višnja Slavica Gabout, autorica nadahnutog predgovora katalogu istoimene izložbe održane u Zagrebu 2011., istaknula je samo jedan aspekt te geomorfološki izuzetno privlačne i slikovite formacije − njihovu sliku u oku promatrača. Čini se, međutim, bliža Vukoviću, njegovoj naravi i kreativnom razvoju intrinzična dvoznačnost pa čak i podvojenost tih ulančanih ili grupiranih otočnih masa. Na jednoj strani dojam fragilne rasutosti, nestalnosti i gibanja, trajni dijalog s morem, nebom i svjetlošću, kromatskim i svjetlosnim varijacijama boja; na drugoj strani, skrivena od naših pogleda s kopna, mora i zraka statična je priroda arhipelaga, njegova iskonska narav, prikrivena povezanost s kopnom, duboka ukorijenjenost u zemlji − gotovo metaforička parafraza slikareva bitka.
Vukovićeve slike arhipelaga nisu mimetičke varijante viđenog i zapamćenog niti su apstraktne asocijacije na maritimne pejzaže; one su odraz njegovih „mentalnih mapa“, umjetnikova vlastitost vizualizirana u ambivalenciji statičnog i promjenjivog, tradicionalnog i inovativnog, razigranog i kataklizmičkog. Sagledani iz gotovo svih očišta − u klasičnoj perspektivi s kopna, u vertikalnoj i ptičjoj perspektivi, pa čak i kartogarfski − nemirni prostori Vukovićevih arhipelaga odraz su njegova kreativnog traženja i rasta.
U tom procesu „mentalnog mapiranja“ vlastita svijeta slikareva je sudbina, razotkrivanje intime stvaranja u potrazi za interakcijom i reakcijom promatrača.
Dr. Mirjana Repanić-Braun (iz predgovora izložbi u Staroj gradskoj vijećnici, Split, 2013.)
U njegovim najnovijim i najvećim slikama (300 x 300 cm.), premda kao i uvijek oslikava more, otoke i podmorje u modrim i bojama indiga, zrcali se nebo, beskraj svemira, kretanje bezbrojnih zvijezda i galaksija. Zbog tih refleksija noćnog i svijetlog neba i dna na površini i u dubini vode, sjena, mrlja i razlijevanja boja, one podsjećaju na Monetove slike velikog formata, premda su u podlozi, koja zbog tektonskih pomaka umjetnikovog procesa stvaranja i razaranja baš poput otoka izbijaju i na samu površinu platna, rađene tehnikom action painting, dakle na posve drugačiji način.To su slike vedrine i budućnosti, ali i dubine beskraja u kojima se možemo izgubiti i nestati u umjetnikovoj ekstazi, ali doživjeti ih kao osobni strah, ako nismo bliski s nepoznatim. Kada im se prepustimo, vidimo kako kroz magmu boja struji plima i oseka, bljeskaju titraji sunca, mjeseca i zvijezda na dobrom, prastarom, neiscrpnom moru. Natopljen gustom, vitalnom, vibrantno živom energijom čuda neizrecive ljepote kojoj se Vuković iskreno otvorio, njegove najnovije slike pulsiraju tim skladnim ritmom, tako da se, poput mora, te guste i sjajne, otvorene boje obale, podmorja i otoka same pretaču u njegove slike , koje su jednako prozirne poput akvarela ali i zasićene ultramarinom, zaštitnom bojom stanovnika hrvatskog juga.U njima je Vuković nastavio postupak superponiranja slikanih slojeva za koje je ugledna hrvatska povijesničarka umjetnosti dr. sc. Mirjana Repanić-Braun u nadahnutom predgovoru njegove zadnje velike izložbe u 2013., u Staroj gradskoj vijećnici u gradu rimskog cara Dioklecijana Splitu, gradu njegovog odrastanja i prvih inspiracija, istaknula:” Taj je način rezultirao ultimativnim dvobojem gotovo ravnopravnih slojeva: kaotične i uznemirene donje slike koja ispunjava čitavu površinu platna i završnog sloja koji dominacijom čistih boja i širokim potezima kista određuje cjelinu. Na jednoj strani dojam fragilne rasutosti, nestalnosti i gibanja, trajni dijalog s morem, nebom i svjetlošću, kromatskim i svjetlosnim varijacijama boja; na drugoj strani, skrivena od naših pogleda s kopna, mora i zraka statična je priroda arhipelaga, njegova iskonska narav, prikrivena povezanost s kopnom, duboka ukorijenjenost u zemlji − gotovo metaforička parafraza slikareva bitka. Njegove slike su umjetnikova vlastitost vizualizirana u ambivalenciji statičnog i promjenjivog, tradicionalnog i inovativnog, razigranog i kataklizmičkog”
Abraham Lubelski(iz predgovora izložbi u Broadway Gallery, New York, 2013.)